Povijest

Iz povijesti Omiša

Materijalni ostaci ljudskog prisustva na širem području Omiša sežu u prapovijest, a brojne gomile i naselja gradinskog tipa na strateški istaknutim položajima Primorske kose i Omiške Dinare svjedoci su guste naseljenosti područja u kasnobrončanom i željeznom dobu, koje povijesni izvori vežu uz razdoblje delmatskih Onastina.

Povijesno središte Omiša, sudeći po materijalnim ostacima oduvijek je bilo smješteno na istočnoj obali Cetine, gdje nam povijesni izvori potvrđuju postojanje Oneuma, antičkog naselja tijekom 1. stoljeća. Mramorni portret cara Tiberija te natpisi s Tiberijevim i Klaudijevim posvetama ukazuju na monumentalne građevine javnog i religijskog karaktera u dobro utvrđenom Oneumu. Svoje današnje ime Omiš duguje izvedenici iz srednjovjekovnog (Dalmissum, Olmisi), odnosno mletačkog imena Almissa.

Omišani su kao odlični pomorci kroz povijest nadzirali plovidbu Jadranom te im je, osobito u srednjem vijeku za vladavine Kačića (12. – 13. stoljeće), ubiranje tributa za slobodnu plovidbu bilo jedan od osnovnih oblika privređivanja. Kao samostalni kneževi spominju se Miroslav, Desislav, Brečko, Hodimir i Nikola, koji svoje ugovore ovjeravaju općinskim pečatima sa zidinama i kulama te natpisom Sigilum Comunis Dalmensis. Imali su i vlastite pečate s prikazom srednjovjekovnog viteza na konju.

Nakon Kačića, neki od istaknutijih gospodara Omiša su bili knezovi Šubići, bosanski velmoža Hrvoje Vukčić Hrvatinić, ban Ivaniš Nelipić, obitelj Matka Talovca koja je gospodarila Omišem pod krunom kralja Žigmunda te bosanski vojvoda Stjepan Kosača. U razvijenom srednjem vijeku i dalje je naglašeno gusarenje i pljačka na moru, a o opasnostima od omiških gusara govori i podatak da dubrovački statut zabranjuje prodaju brodova Omišanima.

Nakon što je Ladislav Napuljski 1409. g. prodao Dalmaciju Mletačkoj Republici, godine 1444. i Omiš je priznao vlast Mlečana, u čijemu sastavu ostaje do 1797. g. Nakon propasti Venecije, Omiš je pripao Austriji do 1805. g., a od 1805. – 1813. g. francuskoj upravi. Padom Napoleona uslijedila je austrijska upravu do kraja Prvog svjetskog rata. Od 1918. g. pa do kraja Drugog svjetska rata povijest Omiša obilježena je državnim upravama Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, nakon čega je uslijedilo razdoblje SFRJ do osamostaljenja Hrvatske u Domovinskom ratu (1991. – 1995.).

Burna povijest „tvrdog“ Omiša ovjekovječena je brojnim historiografskim i arhivskim podacima sačuvanim u raznim domaćim i međunarodnim institucijama.

Iz povijesti Poljica

U geografski izoliranim vrletima surog dinarskog ogranka planine Mosor opstala je drevna Poljička Knežija (Poljička republika), u dugom vremenskom periodu, od srednjega vijeka pa sve do početka 19. st. kada je ukinuta Napoleonovim dekretom. Višestoljetna samostalnost potvrđena je i Poljičkim statutom čiji najstariji prijepis potječe iz prijelaza 15. u 16. st., a danas se čuva u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Poljički statut uređivao je unutrašnje javne odnose poljičke zajednice na razinama kaznenog, građanskog i procesnog prava. Statut je uređivao i neovisnost Poljica o zakonodavstvu Mletačke Republike, Ugarskoga odnosno Austrijskog i Osmanskog Carstva, ovisno pod čijom upravom su bila Poljica. Pravne odredbe i formulacije odražavaju kontinuitet već iz praslavenskog doba, a određeni pokazatelji predložak statuta stavljaju u 11. stoljeće. Uz Vinodolski zakon, Poljički je statut najvrjedniji hrvatski normativni pravno povijesni spomenik.

Ovaj nekadašnji upravno-politički fenomen danas predstavlja ruralni, geografsko-povijesni prostor Poljica, koji je jednim dijelom administrativno pripojen Gradu Omišu.