Visoki kontrast 
Znamenitosti
Grad Omiš se prvi put spominje 1074. g. u ispravi kralja Slavca, koja je izdana kod Crkve sv. Petra in Olmisi.
Zaklonjeni položaj na ušću rijeke Cetine pružao je dobre obrambene predispozicije u nemirnim vremenima te se Omiš nesmetano razvijao u sigurnom okrilju Omiške Dinare i pitome morske obale. Najstariji dio omiških fortifikacija snažni je srednjovjekovni kaštel, koji svoj vrhunac bilježi u vrijeme knezova Kačića. U turbulentnim srednjovjekovnim previranjima plovni putovi su bili donekle sigurne putničke rute, a kao nositelji upravne vlasti na području srednjodalmatinskih otoka Kačići su tijekom 12. – 13. st. kontrolirali plovidbu Jadranom. Dominantna uloga srednjovjekovnog kaštela u odnosu na stambeno graditeljstvo očituje se i u kasnijim razdobljima, stoga nemamo očuvanih kuća romaničkog i gotičkog stila u urbanoj strukturi grada, a nisu nam sačuvani niti srednjovjekovni bedemi grada.
U vrijeme mletačke uprave velikim planskim zahvatom urbaniziran je i pravilno zacrtan kvadratni gradski perimetar s bedemima, a na uglovima su podignute kvadratne kule. Zapadna strana je bila dodatno prirodno branjena rijekom, a uz vanjski rub južnog bedema postojao je zemljani jarak s vodom, tzv. fossa, odakle naziv današnjem Fošalu. Najosjetljiviji je bio istočni, kopneni bedem, ali on je ujedno i najbolje očuvan kako su se na njega s unutrašnje strane naslonile kasnije kuće. Istočni bedem je opstao u gotovo čitavoj visini, a sačuvana su i tzv. Kopnena vrata koja su i danas u funkciji gradske komunikacije. U sklopu istočnog bedema je izvorna kula Turjun, na samom jugoistočnom kutu stare omiške jezgre. Strmi obronci Dinare u produžetku istočnog bedema i danas čuvaju moćne ostatke obrambenih fortifikacija za obranu ovog dijela grada tzv. Stražnicu.
Najslabija karika u obrani kopnene strane od turske opasnosti bila je na jugoistočnom kraju grada te se u vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.), na tom položaju započelo s gradnjom monumentalnog baroknog baluarda. Bilo je to vrijeme napretka opsadnog oružja i artiljerije, stoga su mletačke vlasti poduzele gradnju peterostranog bastiona zakošenih bočnih strana (scarpe) da bi se onemogućilo prodiranje napadača s obje strane jugoistočnog kuta gradskih zidina. Prema dostupnim izvorima bastion nikada nije završen. Tomu u prilog ide i činjenica što je Kandijski rat, zbog kojega je poduzeta gradnja bastiona, završio desetak godina nakon početka radova.
Bastion je bio vrlo impozantan, a zaštitnim arheološkim istraživanjima provedenim 2021. g. potvrđena je debljina njegovih bedema od 2.40 m. Danas je vidljiv djelomično rekonstruiran njegov trokutasti završetak istočno od zgrade Gradske uprave.
Omiške fortifikacije su dograđivane i obnavljane u više navrata, ovisno o potrebi i vojnim akcijama. Ti radovi su financirani iz državne riznice, a često je korišten i općinski novac iz raznih građanskih parnica. Posebna se pažnja posvećivala osiguranju i održavanju gradskih vrata koja su bila ojačana rešetkama. Najznačajnija od njih, Kopnena vrata, imala su dvostruku obranu – vanjska i unutarnja vrata. Dolaskom mirnijih vremena i uslijed širenja grada omiške fortifikacije su najvećim dijelom porušene 1862. g., izuzev spomenutog istočnog bedema s gradskim vratima i Turjunom.
Izrazito jednostavna stambena arhitektura renesansnog doba slabo je sačuvana izuzev nekoliko renesansnih kuća, stoga je u omiškoj staroj jezgri dominantan barokni graditeljski sloj 17. i 18. st.
U okviru komunalnog uređenja popločenje ulica i trgova spominje se tek sredinom 17. st. Središnji gradski trg kod Župne crkve (zabilježen u dokumentima kao Trg sv. Ivana) reguliran je izgradnjom Crkve. Tijekom 17. st. do kraja su formirana još dva trga: onaj pred kneževom tj. providurovom palačom te tzv. Poljički trg s tržnicom. Tek u 20. st. na slobodnim područjima su se formirali drugi gradski trgovi.
Danas je stara gradska jezgra Omiša zaštićena rješenjem Ministarstva kulture i medija RH kao kulturno – povijesna cjelina u zoni zaštite „A“, pod oznakom Z-4066, na koju se primjenjuju najstrože mjere pune zaštite osobito vrijednih povijesnih struktura.
Staro groblje u Omišu formirano je kao gradsko groblje u 16. st., kada se spominje u izvorima i komunalnim dokumentima. Nalazi se u gradskom predjelu Vangrad jer je po odluci tadašnjih gradskih vlasti zabranjeno ukapanje unutar Grada te je groblje smješteno nedaleko istočnih gradskih zidina. Nalazi antičkih stela te kasnoantički sarkofazi ukazuju na ukopišnu ulogu prostora još od antičkog doba. Ispod današnje Gospine crkve zaštitnim arheološkim istraživanjima pronađen je dio apside ranije crkve, koja uz ulomke crkvenog namještaja ranokršćanske provenijencije upućuje na postojanje važnog sakralnog objekta u to vrijeme. Iz razdoblja omiških Kačića ovdje je pronađen nadgrobni natpis kneza Miroslava iz 1235. g., danas pohranjen u gradskom Muzeju. Pisan je bosančicom, a u izvorima saznajemo da je knez Miroslav bio sin Slavomira i unuk Usemira. Vladao je nakon kneza Sebenje, u razdoblju oko 1208. do 1235. g.
Na ulazu u Groblje je Crkva sv. Luke, koju je početkom 17. st. sagradio Luka Drašković (Bonizio) kao mauzolej svoje obitelji. Prema nalogu naručitelja Crkva je trebala biti duga šest i široka pet venecijanskih lakata, a njen graditelj je bio majstor Šimun Dubrovčanin 1618. godine. Na ovoj Crkvi uklesano je šest natpisa s pučkim kršćanskim porukama na talijanskom te oporukama i posveti na latinskom jeziku.
U samome središtu groblja smještena je Crkva Gospe Snježne koja se spominje u najstarijim sačuvanim oporukama iz početka 16. st. Proširena je 1623. g. dok je njeno današnje pročelje s portalom, rozetom i zvonikom na preslicu iz 1749. g. Tijekom 16. st. uokolo Crkve se planski, u redovima organiziraju ukopišna mjesta s jednostavnim, položenim nadgrobnim pločama. Na njima su uklesana imena s grbovima omiških obitelji koja se neposredno vežu uz renesansnu prošlost grada, što omiško Staro groblje svrstava u jedinstven primjer na području Dalmacije. Ističu se obitelji Dešković, Tomašić (Tomaseo), Karalipović (Caralipeo), Dražojević-Jelić, Drašković (Bonizio), Benković. Jedan od grobova ima rustično izrađen štiti i mač srednjovjekovnog tipa. Starije grobnice nalaze se bliže crkvi, a najstarija je datirana u 1515. g. Posljednji ukopi na omiškom Starom groblju datiraju u sedamdesete godine 20. st. kada je izgrađeno novo gradsko groblje na Vrisovcima.
Crkva Gospe Snježne i Crkva sv. Luke sa Starim grobljem zaštićeni su i upisani u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Tvrđava Starigrad podignuta je na strateški važnom položaju na vrhu Omiške Dinare kao zaštita Omiša tijekom burnih povijesnih razdoblja. Prirodno je utvrđena hridinama sa sjevera i juga, a jedino je pristupačna s istočne strane. Prvi put se spominje u mletačkim izvorima 1443. g. pod nazivom Starigrad. Impozantan ulaz branjen je trokutastim bastionima, zidanim masivnim kamenim blokovima. Južna strana tvrđave s kruništem na vrhu pruža se prema glavnoj kvadratnoj kuli na zapadu, a na njoj su sačuvani utori drvene stražarske šetnice. Kasnogotička kvadratna kula presvođena je svodom od sedre s terasom na vrhu, ključnom izvidničkom točkom tvrđave. U unutrašnjem dvorištu sačuvani su ostaci zgrada za posadu, cisterne i manje kapelice. U tvrđavi je pronađen dio grba dužda Nikole Marcella iz 1474. g. iz vremena gušenja protu mletačke urote u Splitu, Omišu i Poljicima.
Tvrđava Starigrad istaknuti je spomenik vojne arhitekture s konca 14. st. s bastionskim dodacima iz druge polovine 16. st. Njena povijesna uloga za Omiš je bila presudna u mletačko-turskim sukobima, a danas pod stručnim vodstvom nadležnih institucija ostaje nam učiti iz njene burne i slojevite prošlosti.
Srednjovjekovni omiški kaštel izgrađen je na nepristupačnim, strmim obroncima Omiške Dinare, iznad ušća Cetine, na položaju koji dominira mikroregijom kao važna strateška i obrambena točka. Današnji izgled omiškog kaštela samo je djelomično zadržao izvorni perimetar, kule i kurtine su snižene do visine parapeta, a potpuno je sačuvana samo najviša završna kula iz 13. st. Kaštel je, sukladno strmom terenu, izgrađen stepenasto na šest razina s obodnim kulama, prilagodivši tome i samu obranu grada. Prema poznatim arhivskim podacima na prvoj terasi se nalazila stambena rezidencija hercega Stjepana Vukčića Kosače. Moćna i visoka kula na hridinama istaknuta je prostorna dominanta i kruna gradskog kaštela. Izdvojeni položaj i masivni bedemi davali su joj neosvojiv karakter, a imala je i stražnji izlaz za bijeg sa segmentno složenim lukom. Ta kula, danas nazvana Mirabela ili Peovica prema predjelu Omiša Peovu, vrlo se rijetko u arhivskim izvorima imenuje posebnim nazivom. Godine 1585. se spominje kao torre Mirabella delcastello d’Almissa. Iako po obliku i strukturi zidanja pripada romaničkoj obrambenoj arhitekturi, nalaz novčića bizantskog cara Bazilija I. pokazuje i raniju stratešku važnost položaja nad ušćem rijeke, koja je u 9. st. bila granica Franačkog i Bizantskog Carstva.
Ispod kaštela se razvijalo podgrađe formirano oko srednjovjekovne Crkve sv. Mihovila koja je bila djelomično ispod današnje Župne crkve. Omiš je imao jake fortifikacije još u 12. st., koje su većim dijelom uništene prilikom mletačke opsade polovinom 15. st.
Na žalost ili na sreću, zahvaljujući višestoljetnoj naseljenosti i urbanizaciji gradskog središta nije nam poznat izgled srednjovjekovnog Omiša.
Prvi spomen Crkve sv. Mihovila u povijesnim vrelima nalazimo u jednom ugovoru koji je ispred Crkve sklopljen 10. siječnja 1282. g. Nemamo pouzdanih podataka o gradnji ovog srednjovjekovnog objekta, ali pretpostavljamo da je sakristija današnje Crkve zapravo dio prezbiterija prethodne. Današnja Župna crkva izgrađena je i potpuno opremljena iznutra i izvana u prvoj četvrtini 17. st., dok je novi zvonik podignut 1724. g.
Vrijeme gradnje Crkve sv. Mihovila može se okarakterizirati kao zlatno doba u povijesti omiškog sakralnog graditeljstva, upravo zbog nastanka tog najizvrsnijeg djela lokalne crkvene arhitekture, uključivši tako Omiš u suvremene umjetničke tokove renesanse i baroka. Povijesno umjetnička vrijednost Crkve sv. Mihovila je u objedinjenju gotičkog, renesansnog i baroknog stila s neizostavnim lokalnim obilježjima. U tom smislu najkarakterističnije i najzanimljivije dostignuće svakako je njen portal koji je, kao i sama Crkva, djelo domaćih majstora.
U četiri stoljeća postojanja Župna crkva je odoljela zubu vremena zahvaljujući brizi Omišana. Umjetnička baština koju Crkva i Župa sv. Mihovila Arkanđela čuvaju, kao i arhitektonsko dostignuće samog objekta dokaz su žive vjere i stvarne uloge religije u životu omiškog puka.
